Kiosci

Sve fotografije ove šetnje kroz više desetljeća nastale su 23.3.2025. Padala je kiša, a auto je samo vozio jer ni nije imao gdje stati. Malo nedjelja, a malo su stvarno ti kiosci nestali.

Ovaj “kiosk” tekst je jedan konkretniji update jednog nastalog i objavljenog 2015.u gkr svemiru. Nabrijala me sada logika knjige Miroslava Bertoša kao dnevnika iz 1985. kojeg osvježava svojim potpuno novim narativima iz 2022. godine i rutinski život s aplikacijama i softverima koji se beskonačno updejtaju pa zašto tako ne bi živjeli i naši tekstovi. S digitalom više ne vrijedi ni jedno linearno pravilo pisanja i razmišljanja.

Za početak, ne mogu vjerovati kako je od originalnog teksta o kioscima prošlo deset godina. Od 2015. do 2025. Trump će tek uloviti prvi mandat, a Grenland je bio otok za kojeg nismo baš slutili da na njemu postoje neki ozbiljni Grenlanđani koji se moraju “samoizjasniti”. DESET! Negdje sam pročitao kako srednjovječni ljudi jako zabriju da sve užasno brzo teče i prolazi te kako je baš njihova generacija specifična po tom ubrzanju (op, op, prilika za uputu na Šok budućnosti br. 75.;), ali jednostavno je riječ o tome kako smo u tom razdoblju oko četrdesete godine zreli, jako aktivni, dinamični, prepuni događanja i procesa. Možda se tako osjećao i srednovječni seljak. Barem onaj koji je doživio četrdesetku…

Ispisivao sam to tada pod dojmom zatvaranja kioska na Škurinjama, nekog mojeg duboko mlazno injektiranog stupnjaka kada je riječ o bilo kojoj reminiscenciji na osobno iskustvo. U radu se bavim urbanim i kulturnim transformacijama, a osim budućnosti, razumijevanje prošlosti nije ništa manje važno pa to betonsko naselje usječeno u brdo uvijek dobro dođe. Prošli smo tako kvartovske dućane i evoluciju trgovine, VHS fenomen videoteka kao važan dio urbane poduzetničke i medijske povijesti, davni nestanak hotela iz bulverske riječke ulice kao središnji dio drugačije sociologije, a prije par tjedana me Lepi, isto jedan lik iz škurinjske mentalne arheologinje štrencuo kako bi mogao nešto napisati o starim časopisima koje se tada čitalo u “našoj ulici”. Sigurno ima nekih o kojima treba pisati, neki su se i provukli kroz tekst 2015., ali za urbani razvoj su ključna mjesta na kojima smo do njih dolazili. Kiosci.

Za nas je najvažniji bio taj škurinjski. Nema ga sada već godinama, dakle od rane 2015., između ulice Škurinjskih žrtava i Save Jugo Bujkove, dviju ulica u kojima živi skoro 1000 ljudi. Ili je barem tako bilo tada, više ne znam. Kao klinci ranih devedesetih nismo znali ni tko su točno škurinjske žrtve, a još manje tko je Sava, ali znali smo gdje je i zašto idemo u kiosk…

Na fotografiji: Ovdje je bio glavni škurinjski kiosk. Kako je to privatna čestica neki tip sada tu drži otpade različitih vrsta kioska. Bizarno jer bi to trebalo biti uređeno središte naselja, ali nema nekog veliko uzrujavanja stanovnika pa ok…

Prije nekoliko mjeseci s kraja 2024. godine nova novost - otišao je i kiosk Tiska iz zone bivše Riječke tvornice konopa, kasnije zone trgovačkih dućana. Vlasnici su vjerojatno zaključili da se logika kretanja i ponašanja stanovnika naselja radikalno promijenila pa među svim tim betonskim nizovima Škurinja i gotovo pedeset godina starog Novog naselja više ne postoji ni jedan kiosk.

Nešto srodno, ali ne stvarno i kiosk, sada je dio većih dućanskih cjelina koje su izgradile bivšu dolinu Škurinjskog potoka. Sasvim sigurno sve ima veze i s navikama kretanja i percepcijama dostupnosti - kiosk na ulici je dio kulture pješačenja, kiosk u trgovačkom centru je dio kulture vožnje.

Istovremeno, nestanak kioska pripada onim stvarima u životu koje se dogode prešutno i tiho te nikoga za njih nije previše briga, što smo vidjeli s videotekama… No da li bi nas možda trebalo bar malo zaškakljati i ima li jedan “običan” kiosk možda veću važnost od obične trgovačke funkcije?

Na fotografiji: Ovo je bila Riječka tvornica konopa (novije izdanje iz osamdesetih), kasnije prvi riječki Konzum kada ispred njega nastaje i kiosk Tiska. S krajem 2024 . je završio svoju škurinjsku karijeru.

Već ima nešto godina kako na kioscima možemo kupiti piće, slati pakete, plaćati račune, razvijati fotografije, kupovati igračke, okušati se u nekom obliku kockanja, dogovoriti transplataciju bubrega.... Ipak, uz sve to tu su bile i dalje njegove osnovne i temeljne funkcije - prodaja desetaka časopisa, novina, romana. Pogledamo li samo kroz potonje naočale shvatimo da je kisok vjerojatno najveća točka kulture i znanja u većini naselja, posebno u gradu kao što je Rijeka. U svakom gradskom naselju na nalazimo ni knjižnice ni muzeje ni kulturne ili ostale centre, ali nalazimo kioske. A na njima i toliko toga što nam u životu treba…

Kada preispitam samo osobne uspomene na rast s kioskom mogu vidjeti koliko me trajno obilježilo sve što je do nas dolazilo preko njega i to baš onog od kojeg je krenula ova naša priča… Nešto od toga pamti i Lepi kada spominje stare časopise. Sve je počelo kupovanjem sličica za albume još ranih devedesetih, od Paninijeve Italije ‘90 pa do USA ‘94 (i izgovarali smo upravo “USA”, a ne “juesej”), a uz koje bi se prošvercao i pokoji strip od kojih se uglavnom sjećam još nekih pustolovina Paje Patka…

Na fotografiji: USA 94 stranica albuma sa stadionima. Zadnja sličica koju sam čekao bila je New York stadion. Kako je glavna bila trampa jednog popodneva pojavio se naš frend Kompa (pokojan, jedno od predoziranja famozne škurinjske ekipe) na vratima. Da li je to bilo njegovo ili je nekome ukrao ne znam, ali dao sam mu sve svoje sličice samo za nju.

Pojavljivale su se povremeno i tiskovine baš za djecu tipa Dječjeg kluba u kojem je osim znanstvenih zanimljivosti upakiranih u zabavu najveća fora bila spajati brojeve ne bi li se dobio neki crtež. Naravno, kupovanje bilo čega na kiosku tada nije bila samostalna aktivnost jer kada imaš 8 godina nemaš vlastitih sredstava i izbori odraslih s kojima si na kiosku neminovno utječu i na tebe. A oni su prirodno kupovali Novi list na koji sam se tada navukao te čitanje kojeg od početka do kraja smatrao prilično važnom točkom dana dobar dio djetinjstva. Bila je na kiosku kratkotrajno i Tribina, časopis o navijačima kojima sam bio opsjednut, a trebalo je djeda nagovoriti da kupi magazin u kojem već s naslovnice gore baklje i lete šake… To je bila posebno izražena faza krajem osnovne škole kada je nogomet bio maksimalno važan - Rijeka se borila za prvaka i čekala Krečakovu zastavicu da nas sve poklopi kao golub prolaznike dok prolaze ispod ruba neke zgrade, a meni su uvijek u rukama bile Sportske novosti koje se na kiosku uzimalo da bi se ljutilo - “zašto ne pišu više o Rijeci!”.

Negdje tada je stvar postala i ozbiljnija ma koliko god to zvučalo čudno jer govorimo o “gamerskoj” reviji - obvezno se kupovao Haker s genijalnim recenzijama igara. On je bio nezaboravan, upravo tada na vrhuncu kvalitete i popularnosti te kada razmislim što me je najviše obilježilo, čak i u smislu da sam počnem nešto pisati, to je upravo on…

Poslije je krenulo i intelektualno odrastanje pa se u skladu s time na kiosku uzimao Feral, Globus, Zarez, Vijenac, stripovi s kioska (da, što sam stariji kupujem ih i čitam više…). Kiosk je bio i u središtu možda prekretničkog događaja mog života - kasnog popodneva jedne dosadnjikave ljetne nedjelje 2007. godine, onda kada je Brajda totalno pusta, vidio sam u izlogu kioska prvi broj nekakvog magazina Plan B. Sačekao sam sljedeće jutro, spustio se u grad, kupio ga i bio osvojen… Tek nakon par brojeva sam skupio hrabrosti i javio se uredniku Borji pitavši treba li im još piskarala… On je rekao da treba i tako je počelo neko ozbiljnije slaganje teksta kao karijere iako sam prvu zadaćnicu u gimnaziji na temu jeseni dobio - uvjerljivi komad. Lik Borja je i onaj čija je knjiga iz prapovijesti blogova nedavno uletjela u ruke s police knjižnice. Plan B u kojem sam vidio svoj prvi tekst kupio sam u kiosku na Mrtvom kanalu, a najdraži ikad i tekstom i kako su ga grafički sredili bit će “geek mapa Hrvatske”. Totalna konstrukcija nečeg nepostojećeg, a koja je imala neko uvrnutog smisla u to vrijeme kada smo zapravo dosta vjerovali u snagu digitalne kulture kao pokretača pozitivnih produkata pa i novih turističkih ruti.

Na fotografiji: Posljednji zanimljiv hrvatski časopis s kioska usmjeren na mix digitalne kulture, pop kulture, novog malog poduzetništva i arta.

I priča o kioscima i knjigama je nerazdruživa iako toliko sporna - kada je zaživjela u punini zbog nje su mi se u kratkom roku na policama našle silne lektire i klasici kupljeni po 19 ili 29 kuna na što se je nakačio djed s kojim sam odrastao. On je bio ako sam dobro shvatio strojobravar, u svakom slučaju metalski radnik Brodomaterijala, ali prosvjetljeni komunist koji je vjerovao kako je učenje smisao života.

I danas ne mogu bez kioska i realno ostavljam dosta novca na razne tiskovine iako ih većinu mogu čitati i u knjižnici. To mi nije potpuno privlačno jer volim ih čitati kada mi mogućnosti dozvole (ne znam kako bi kultura čitanja bez uloge WC-a), posjedovati, a i podrška proizvodu je ključna. Vidim kako sam 2015. pisao da na kiosku tražim Reboot, Majstor, Oris i Mrežu. Uf. I eto nas do drugog aspekta teme. Niti jednog više nema na papiru na riječkim kioscima. Majstor je bio sljednik legendarnog Sam svoj majstor magazina te ga je gurao do (svog) kraja Tomislav Toth koji je bio strašno dobar urednik starog kova i imao sam sreće surađivati na tekstovima o 3D printanju, Reboot je izrastao u značajan širi brend, ali ipak nije mogao živjeti samo na nostalgiji za papirom, Oris je prestao izlaziti nakon pandemije te je po meni najveći gubitak kulture, a Mreža je ako sam dobro shvatio pretplatnički model, nema je na kioscima. Pretplate su dobre i korisne izdavačima, ali nemaju i osjećaj šetnje do kioska.

Sadašnji favoriti su izbor iz onoga što je ostalo, a liči na magazine. Neću reći da mi je nešto baš top uzbudljivo iako je ok. Tu upada Vogue Adria, mjesečni Bestbook kao prilog Expressa, povremeni Storybook, a ok mi je kupiti i More. Monocle kao strani časopis kupim u Tisku na Korzu i on je trenutni favorit. U prolasku Slovenijom arhitektonski Outsider. Velika je sreća što se još objavljuje puno Dylan Dogova na stripovskoj fronti pa se do njih još najbolje tako dolazi. Poslije pandemije ponuda se dodatno smanjila i sve pobezveznila pri čemu čovjek osjeća i misterije - preživi časopis o maslinama i satovima, ali ne i o suvremenoj kulturi. U tom razdoblju se je zakompliciralo još štošta - logistički lanci, nedostatak ljudi kojima je rad na kiosku ok karijeni izbor, visoka cijena baš svega… Pa je i proces očekivan.

Na fotografiji: Neko vrijeme činilo se je kako su autobusne stanice sigurne za kioske, ali to je opadanje javnog prijevoza demantiralo. Ostala je praznina.

Često ono što umire izaziva interes i umjetnosti pa su kiosci postali i više nego ikad artistički interes. Objavljena je tako foto knjiga “Kiosk - The Last Modernist Booths Across Central and Eastern Europe” najviše bazirana na hypeu oko K67 modularnog modela, posebno nakon njegovog izleta u prestižnu MoMa-u. Jednog imate i u super Muzeju crvene povijesti u Dubrovniku gdje smo se slučajno nekog hibridnog ljetno-jesenskog dana našli i u Galeriji Flora na predstavljanju knjige "Tisak, dvadeset i tri kioska" Marka Ercegovića i Igora Lasića, fora šetnji kroz estetiku i prodavačice… Dobro da su ih stigli pofotkati jer pomor je tada negdje ozbiljnije i krenuo. Pažnju je izazivala i slikovnica Anete Melece “Kiosk” o neobičnoj prodavačici. Jako lijepa estetika u svakom slučaju.

Kada se govori o srazu digitalnog/virtualnog i tiskanog/fizičkog svijeta, kioske gotovo nitko ne spominje kao žrtve iako su oni možda glavni na udaru i unatoč svim uslugama koje pokušavaju implementirati čeka ih možda strašna smrt. Postanemo li 100% digitalci kiosk nam više neće trebati i putem onoga sa Škurinja krenut će i ostali. S eventualnim nestankom kioska nestat će cijeli rituali, a iz kvartovskog ambijenta najčešće jedina točka u prostoru u kojoj vidiš neku knjigu, strip, časopis, pisanu riječ uopće… Nakon toga vidjet ćeš ju samo onda ako baš želiš otvoriti tu aplikaciju na mobitelu.

Unatoč tome uvjeren sam da ćemo biti siromašniji za izbor i iskustvo unatoč svim bogatstvima interneta, ali pravit ćemo se da kao nije tako i da to ne primjećujemo. Čitati tiskani magazin, koncentrat sadržaja do kojeg nam je doista stalo, nikada neće biti jednako klikanju i brzom prelaženju okom preko desnog ruba članka na ekranu koji ni ne pročitamo doista. Internet člancima se praktički nikada ne vraćamo... Magazinu se vraćamo i danas i za mjesec dana kada ga vidimo ispod stola ili ispred WC-a… Uz njega provodimo dosadnu nedjelju popodne, vadimo ga u autobusu, s njim kratimo vrijeme u svim čekaonicama života od ambulante nadalje… Naravno, da bi sve to bilo tako treba voljeti čitati, biti znatiželjan…

Papir je obično temelj za koncentrirani sadržaj samo što mi nismo više koncentrirani.

Kada smo kretali u život na Twitteru davne 2008./2009. bila je dilema trebaju li nam svi ti ljudi u životu, a sada kada Twitter čini Grok i ostala AI armija više ne znamo ni tko je čovjek. Scroll kroz Instagram, snažan FOMO s vezanom informacijskom hiperaktivnošću i svemoćna video kultura do kraja ubijaju bilo koji magazinski model. Ne mislim da su ljudi prestali voljeti lijepe stvari, samo rijetko smo ih spremni voljeti i novčanikom te smo prilično pomućeni oko toga što stvarno ima smisla konzumirati.

Iako sam kroz ovu reminiscenciju i analizu uglavnom lutao po kioscima kao dijelu medijske kulture i povijesti, iz naših urbanih ambijenta zapravo nestali su ili nestaju kisoci gotovo svih vrsta - s propadanjem tržnica nestaju mjesta za burek i ćevape, razne kiosk “fast-food” varijante više su egzotika iz putovanja po jugoistoku nego dio našeg ambijenta, kiosci kao mali butici “šanerske” odjeće su prošlost… U pojedinim fazama tretirani su čak kao top komunalni problemi, kao što svjedoče članci iz Rijeke 1990. godine.

Meni osobno nedostaju i smatram ih vrijednim alatom obogaćivanja urbanog ambijenta. Nedavno pišući o šetnji Krešimirovom ulicom jedna od najfrapantnijih činjenica je kako u cijeloj toj dugačkoj ulici zapravo nema kioska. Traumatična situacija središnjeg putničkog željezničkog kolodvora izbrisala je čak dvije legende iz svoje unutrašnjosti…

Jezikoslovci kažu da sama riječ potječe od turske kösk što znači vila, kula, ljetnikovac ne bi li preko francuske kiosque i njemačke Kiosk nastala hrvatska riječ. I da, kiosk je doista kula… Kulture, duha, zabave i to na asfaltu pred vašom zgradom. Iza ovog patetičnog kraja i dalje stojim kao i 2015..

Na fotografiji: Nečije dvorište na Drenovi u kojem su odložena dva Novi list kioska.