Borjina "Blogosfera & sve ostalo": bloganje u domaćoj prapovijesti interneta
Jedna slatka blogerska knjižica u temelju digitalne arheologije nas substackerskih blueskajaša.
U kakvoj nabrijanoj formuli 1 bez kontrole juri digitalni sadržaj/servisi/formati ponekad je izlišno, a i nemoguće suvislo opisati, ali uvijek si je dobro osvijestiti. Kako je meni mozak podešen na mutacijsku kombinaciju retrovizorskog i futurološkog softvera (nešto kao ilustracija na kraju teksta) uvijek je tu reminiscencija i uporište u nečem ranije. Primjeri su tekst o VHS videotekama (ovdje) i kvartovskim dućanima (ovdje). I kad pišem o prošlosti zanima me isključivo budućnost.
Ovoga puta je to knjiga “Blogosfera&sve ostalo” Borisa Ličine Borje, jedne od malih legendi (a tih legendi ima zapravo dosta jer je web takav svijet) onog protorazvojnog puta domaće internet zajednice kroz 2000. godine. Kako i sam naslov kaže Borja piše o blogovima. Hej, ovo je iz 2006. godine! Dakle, za istraživača povijesti i budućnosti digitalne kulture nešto kao da ste pronašli još jedan komadić Bašćanske ploče. Nisam mogao vjerovati da nam to još stoji na policama u knjižnici...
Ličina je bio tih godina štošta, ali prije svega novinar i urednik niza hrvatskih časopisa te u tome baš vrijedni vodič kroz domaći bebasti internet, a potom 2000-ih i internet pubertetliju s prvim prištićima. Jedna od tema koja ga je pasionirano gonila je praćenje i izdvajanje zanimljivog sadržaja u moru trasha koji je počeo nastajati pa mislim kako nas je tako na stotine odgojio i spojio s nekim zanimljivim sadržajima koji bi nam sigurno promakli ispod “miša”. Tko je volio Dosjee X volio je i materijale o izvanzemaljcima koji su se pronašli u toj sferi. A evo neki dan je i na Instagram pogodio jednim slatkim blast from the past iz svoje prošlosti u internet caffeu.
Ne bi li razumjeli tadašnje blogove i što su nam oni značili moramo ogoliti sve one taloge kasnijih iskustva (ako ste mlađi od 30 nemate što ogoliti, samo opušteno u šetnju između dinosaura) jer blog je bio jedan od prvih fenomena koji je išao pod 2.0 etiketom interneta - bilo je tu relativno jednostavno samostalno pripremanje sadržaja i CMS administracija, brzo komentiranje, izgledalo je grafički relativno ok (jako naglašavam “relativno”). Za voditi blog na već postavljenom servisu nisi morao ništa previše znati o računalstvu ili programiranju osim pokušati biti zanimljiv i relevantan. Blog je bio za sadržajne likove.
Blogovi su bili isprepleteni i s vrhuncem faze internet foruma raznih vrsta i entiteta. Forume su kao relativno brzi način komunikacije i vlastiti digitalni ekosustav imali klubovi (npr. riječka Točke), fakulteti (forum Filozofskog fakulteta), navijačke skupine (Armada i posebno jak Torcida), hobisti (forum Crometeo meteorologa amatera) ili kada bi se pojavio neki pop produkt (tipa film “Sretno dijete” o novom valu). Navodim samo one koji su meni, tada sredinom 2000.-ih kao srednjoškolcu i studentu koji internet pregledava u internet caffeu na Kontu i učionici računalstva, bili interesantni. Zajednica je bilo stvarno puno. Ukoliko si pisao neki blog, a bio i aktivan na kakvom forumu to je bila vrlo dobra kombinacija koja ti je stvarala nešto više pažnje. U svakom slučaju jako si htio da baš tvoj članak završi na kakvom forumu ili rađajućim portalima, ali u pozitivnom svjetlu.
Blogovi su 2004., 2005., 2006. godine i kod nas u Hrvatskoj bili baš velika stvar. Odjednom si mogao baš puno i otvoreno o svemu. Neozbiljnom, zezastom, politici, tračevima, urotama, ludostima, osobnim pikanterijama, vanzemaljcima, vlastitim problemima, tehnologiji, poslovima, guru savjetima, filmovima, serijama... To su zapravo često bili baš dnevnici u kojima si mogao biti intiman koliko si htio jer si ih često i pisao kao anonimac. Shvaćam da je to nanerviralo ljude poput Andrewa Keena pa je tako i kreirao svoj “Kult amatera”. Odjednom si ti bio taj i autor i urednik koji piše o svemu onome što tvoj omiljeni časopis ili novine neće, a dinamika i mogućnost brzog komentiranja učinila ih je dinamičnijima od prvotno popularnih e-zineova. Nekoliko godina oko blogova se je u domaćoj varijanti “dot-com bubblea za siromašne” vrtjelo i nešto novca i posla sa servisima poput MojBlog.hr, Bloger.hr i sl. te mainstream medijskim akvizicijama blogera koji su postajali nešto kao klasični kolumnisti.
Blogovi su prema 2010. sazrijevali u sve ozbiljnije oblike i ponekad prave male portale o pojedinim temama i područjima. Sexu, vanzemaljcima, knjigama, SF-u, mobitelima… Bila je neko vrijeme velika tema i blogerska književnost, posebno poezija. To je bilo isto razdoblje kada je vladala i duboka uvjerenost kako tiskane knjige jednostavno idu svome kraju što se je pokazalo jednom od top zabluda.
Kada se je krajem 2000-ih raširio i Twitter zvali smo ga “mikroblogerskim servisom” što je značilo da zapravo pišemo svoj blog ali svaki post u 140 znakova (to je bio originalni max znakova), a zapravo onima koji su imali već izgrađene blogove super su došli za još više brže interakcije i nešto klikova. Moj jedini nešto ozbiljnije vođen blog bio je jedan za kojeg ne mogu vjerovati da je živ sa zadnjim upisom u jesen 2012. godine - Almanah doktora Moreaua. Iako sam i ranije radio neke varijante kojima se ne sjećam imena. Uglavnom, u toj blogerskoj i mikroblogerskoj sferi je i nastao Kile100 prešavši iz uličnog asfaltnog škurinjskog nadimka u digitalni geekovski. Dodatak 100 je jednostavno nastao jer bi običan nadimak već bio zauzet. Ono čime sam se bavio su bili uglavnom neki retro, edukacijski te ponešto marketing fenomeni. Bila mi je važna i platforma Tumblr, iznenadio sam se da i tu još postoji Kile100. Baš davna povijest s obzirom na sve kasnije i potpuno druge interese i izgradnje…
Kao što sam počeo na početku, teško je točno opisati što se je dogodilo u ovih dvadesetak godina na planu web sadržaja. U najmanju ruku transformirao se je način nastanka sadržaja, smisao teksta, način pisanja... Dvadeset godina je i puno i malo, ovisi kako se gleda. 1970. i 1990. godine tiskane novine su bile gotovo jednak produkt vrlo sličnoga značenja konzumentu koji je u međuvremenu u životu dobio jedino i nešto više televizijskog sadržaja. Blogovi 2005. ( u Borjinoj knjizi prvi konkretan sadržaj je lista najboljih blogova te godine) i 2025. godine niti su isti niti imaju isto značenje, kao da su se oni (ili mi) preselili na drugu planetu. Prvo nas je oko 2008. zapljusnuo Facebook koji je uvelike preuzeo sav taj komentatorski i osvrtnički način izražavanja bez posrednika blog linkova te je to blogove lišilo one anarhične masovnosti i iskrenosti. O fotografijama da ne govorimo, a to je dodatno zakucao i Instagram čija me je mainstream popularnost totalno iznenadila. Twitter je ostao nekoliko godina zanimljiv dijelu tradicionalne blogerske zajednice, posebno u dijelu tehnologije i marketinga, a ne bi li potom ta mreža potpuno izgubila fokus i originalni smisao. Tamo sada ionako algoritam ne trenira tvoj sadržaj nego Elon Musk.
No da ne bude zabune - nije blogerski ili forumski svijet bio nešto posebno emocionalni safe space. Čak bi rekao kako je sve to bio jedan digitalni Divlji zapad u kojem je izvan kruga onih koji su prepoznali benevolentno tvoju osobnost ili sadržaj, ok ponekad i mladenačku nadutost, svatko čekao da te pričepi, uvrijedi ili spusti. Anonimnost je bila pravilo, možda i jedno od glavnih pogonskih goriva popularnosti. Iz forumskog života sjećam se kako su nas masakrirali na forumu Točke nakon što smo bili prva generacija maturanata s online fotkama (naravno, izgledali smo malo kao debosi, još i GAM) ili pak kako me je uništavao neki Bambi na “Sretnom djetetu” zbog prevelikog idolopoklonstva Štuliću. Imao je pravo, ali ono nije baš morao toliko šutirati. Neki blogeri su bili strašno maltretirani, a nekima je to bila i cijela poanta nastupa. Rekao bi kako se to nije promijenilo ni do danas, samo što ti tako bez kompleksa sada ulete u priču ljudi s imenom i prezimenom.
Ipak, važnije je ono što se je dogodilo s vrstom medija na koju smo fokusirani. Umjesto tipkanog teksta središnji oblik izražavanja s napretkom mobitela, kamera, prijenosa podataka (...) postao je video. Riječ blogeri sada obično čujemo u nekom bizarnijem kontekstu tipa “ruski vojni blogeri”, a dok nam svakodnevicu zapljuskuju TikTok, Shorts i Reels radovi influencera, video content creatora ili video podcastera. Vlog kao pojam i nije nešto posebno bitan. Realno, video je gotovo potpuno pomeo tekstualne formate te radikalno transformirao i potrebu i način izražavanja. Naravno, piše se i dalje na sve strane, ima super platformi (npr. meni je za sada ok Substack u kombinaciji s Blueskyom, par godina je Medium bio izbor mnogih, jako fora djeluje Ghost) ali drugi su razlozi i oblici. Nad svime dodatno pak lebdi dilema generativnog AI-a, o tome sam pisao u nepodnošljivoj lakoći nestajanja pisanja jer nitko više ne treba pisati ništa. Možda je cijela tadašnja hrvatska blogerska scena nekoliko kvalitetno oblikovanih promptova te je to pomalo i jezivo.
Ima i još jezivih stvari. Uzmete li Borjinu knjižicu pokušajte upisivati adrese ili nickove blogera o kojima je riječ. Živih u nekom obliku je samo nekoliko, ali nemamo se što čuditi.
Taj “beskonačni dugi rep” koji nam je Wired obećao besprijekorno funkcionira. Next please… Capitalize on the Future. ;)
