Nepodnošljiva lakoća nestajanja pisanja: doručak kod prompta

Pisanje i čitanje prolaze jednu od dinamičnijih primjena i promjena u svijetu generativnog AI-a, a (ne)jasne posljedice se razvijaju u rasponu od kreativnosti do obrazovanja.

Sigurno je sve češći individualni i civilizacijski osjećaj kako se o nečemu nema što posebno originalno napisati, posebno kada je u pitanju AI jer to rade stotine autora na svim mogućim platformama, možda najviše i sam generativni AI posljednje dvije, tri godine....

Naslov nije AI nego moj umjereno loš humor i parafraza Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja i Capoteovog Doručka kod Tiffanya.

Ali mogao bi biti.

Nije nam neka utjeha, ali neka bude rečeno - nismo prva generacija koja misli kako je svemu došao kraj. Isti defetizam, pesimizam ili “doomerstvo” naša je egzistencijalna karakteristika, posebno civilizacija na vrhuncu razvoja - mislio je to i Heraklit u Efezu antičke Grčke i Spengler u međuratnoj Njemačkoj. Ipak koliko god globalne buke postojalo, jednako toliko su upečatljive lokalne tišine, što jednako snažno i čudi s obzirom da svi ti procesi imaju potencijal baš snažnog utjecaja na neposredne procese, svakodnevicu, kulturu, život…

Hoćemo li uopće imati javne službenike ili botove? Postaju li i knjižničari botovi? Hoće li i kakve biti lokalne dizajnerske, marketinške ili medijske “kuće”? (ok, ovo pretjerujem jer u Rijeci ionako jedva postoje baš “kuće”). Hoće li postojati riječki autori? Koji je uopće smisao obrazovanja kada je svaki zadatak jednostavno “rješiv”? U Rijeci se koliko sam shvatio stvara nova središnja kulturna strategija (postoji i javni poziv na uključivanje ovdje pa iskoristite priliku…) i bit će zanimljivo vidjeti kako implementirati posljedice na kulturu i kreativnost koje se šuljaju iz AI procesa.

Kako sam vikend proveo nepotrošenog vremena uz “Trošenje života” Miroslava Bertoše, knjigu povjesničara o vlastitom umiranju, ali i čitanju i pisanju te troduplog Dylan Doga s detaljom naslovnice “write or die”, prirodno se je tu ušuljala tema budućnosti pisanja i AI-a.

O srazu, zbunjozama i izrazito teško rješivim dilemama iz spoja AI-a i kulture svakodnevice rada općenito ili specifičnije kreativnih područja (pomalo neočekivano, obećavali su nam robote kućanice, a ne pisce robote), svakoga dana stiže neka zanimljiva informacija.

Btw, naslovnica jugoslavenske Savremene tehnike iz pedesetih godina. Ovaj AI su nam obećali.

Akademija iza filmskog Oscara traži kut pod kojim će tražiti dokaz kako AI nije stvarao film ili bar objašnjenje kako ga je stvarao, Musk u svom napadu na američki javni sektor navodno sagledava kako neki oblici AI botova trebaju preuzeti uloge otpuštenih službenika, knjižničari i izdavači sve češće imaju krupne dileme i potrebu neke uratke s koricama označiti kao AI stvorenu knjigu dok autori globalno sve češće pišu peticije i donose deklaracije kojima traže zaštitu - autorskih prava, kreativnosti, prepoznatljivosti…

“Društvo hrvatskih književnika (DHK) objavilo je Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji, u kojoj osuđuje svaku upotrebu umjetne inteligencije koja bi išla na štetu hrvatskim književnicima te osobama koje se bave književnošću i drugim umjetnostima”, objavljeno je ovogodišnjeg siječnja. Mislim, ovo su samo vijesti od ovih desetak dana s moje Bluesky “lajne”.

Postaje stvarno komplicirano, a osim intimno i nepretenciozno, s ponešto znanja iz par pročitanih knjiga, istraživanja o povijesti informatike i digitalne kulture te iskustva rada u inovacijskom sektoru knjižnice, mogu se osvrnuti samo na nekoliko fenomenologija i procesa za koje vidim kako očito teku, a tražit će nekakvu prilagodbu od svih. Osim građevinara i električara….

Pregrizao sam jezik, prijatelj mi je iz Ekvadora poslao link kako je u timu za Solar Planner, aplikaciju koja olakšava koliko i kako solarne panele staviti na svoj krov, a Instagram mi izbacuje video za Urban GPT-Alfa, alat za urbanizam i arhitekturu na temelju tekstualnih upisa.

Već znam da čim ovo netko čita misli pa čemu drama, stalno se nešto mijenja, nalazimo se na novom stupnju dugog repa inovacija koje traju već šest stoljeća i stalno transformiraju našu svakodnevicu i poslove, štoviše temelj su razvoja i našeg bogaćenja.

U kontekstu pisanja i čitanja tu se nalazi i ključna analogija linearnih tehnooptimista - sve je to a priori dobro, a znamo da je dobro iz posljedica prošlih revolucija sredstava pisanja i čitanja na kronološkoj liniji: tiskarski stroj (+ beskonačne inovacije tiska od XIV. do XX. stoljeća), knjige masovne potrošnje (+ razvoj pravog konzumerističkog tržišta knjiga), pisaći stroj, računala, text editori, internet, e-čitači… I sve je ispalo super, ima čak i mjesta za svih. Čak ni e-knjige nisu ubile tiskane knjige. U ovoj se formuli svaka posljedica gleda iz pozicije toga što već poznajemo i znamo da se dogodilo - tiskarski stroj je izbrisao samostanske skriptorije i prepisivače, ali je stvorio tiskare i tisuće knjiga za tisuće ljudi. Internet je ubio tiskane novine, ali je stvorio tisuće portala za tisuće ljudi… Jednako tako i poslova pa je tako očekivanje kako je i AI dio istog lanca, posebno od trenutka u kojem se u generatorskim varijantama ulovio upravo teksta (a iza toga postoje svjesni izbori investitora, preporuke na odličan tekst).

Ipak, više je tu slojeva. Osim svih humeovskih iz “Istraživanja ljudskog razuma” o slabostima analogija i indukcije čemu nas uči filozofija znanosti postoji i suštinskija razlika - dok su i tiskarstvo i internet upravo smislom svoje inovacije otvarali prostor novom pisanju, samoizražavanju i distribuciji teksta AI vrlo očito ulazi u samu srž činjenja takvog postupka - suvišnim.

Reakcija hrabrijih pisaca na pojavu interneta bila je “vau, super, mogu bolje sve istražiti i podijeliti svoj tekst s drugima”. Reakcija pisaca na pojavu svake sofisticiranije AI aplikacije je “hm, pa ovo radi zapravo isto što i ja, možda čak i malo bolje”.

I tiskarstvo i internet su utjecali dramatično na medije i vezana produkcijska zanimanja, ali i na same stvaraoce - tako da ih je nastalo još više te smo počeli uživati u “dugom repu sadržaja”, da se sjetimo zaboravljenog Wiredovog Chrisa Andersona iz vremena Google internet optimizma sredine 2000.-ih.

Naslovnica iz ožujka 2004., prije preko 20 godina.

Ujedno, te revolucije pismenosti bile su vremenski i geografski spore, a što se posebno odnosi na tiskarsku revoluciju stvaranja i distribucije teksta. Prvi tiskarski stroj na područje ogromnom poput Osmanskog carstva u pogon ulazi u XVIII. stoljeću! S internetom je bilo brže i geografski sveobuhvatnije jer je to i u suštini tehnologije, ali opet ne “instant”. DeepSeek smo svi koji želimo imali isti dan u istom trenutku. Iz tih “detalja” rađaju se razlike koje tu analogiju ubijaju. Ovo je novi fenomen, moramo mu prići autentično i ozbiljno te shvatiti bit s posljedicama.

A jedna je posljedica je famozna - produktivnost jer jako i želimo biti produktivniji. Želimo aplikaciju koja će ti na upis prompta ispuniti excelicu, ispisati dosadni dopis, napraviti šprancu ugovora ili nacrt govora. No samo trunku opreznosti oko toga tko želi biti “produktivniji” - netko se želi riješiti tlake ili dosade rutiniziranih zadataka (pa od tuda ideja kako će nam se osloboditi vrijeme za yogu…), a poslodavac se možda želi riješiti upravo tebe. Ti si svakako rashod u toj “excelici”. Naravno, legitimno te također jedan od osnovnih pokretača dosadašnjih tehnoloških revolucija, a toga je bilo podosta, posebno od izuma mehaničkog tkalačkog stana.

Svi oni, pa tako i ovaj izum, radikalno će mijenjati poslove. Naravno, gdje točno idemo i gdje će sve to završiti ne znamo, imamo samo pojedine mrvice, parcijalna predviđanja i osobne intuicije. Recimo Bill Gates tvrdi kako su na pozitivnoj listi svakako poslovi vezani uz energetiku, biologiju i programiranje samog AI-a. Na stranu i Gates, i dalje će netko saditi pšenicu, montirati prekidače, održavati šahte… Posla će sigurno biti. Ipak, nekoliko posljednjih desetljeća najveća ulaganja i sektori rasta su bili tercijarno i kvartarno područje - sektori obrazovanja, kulture, kreativnosti… Područja duha, rekli bi romantici.

O kreativnim industrijama se govorilo kao sljedećoj velikoj stvari nakon ere industrijskih strojeva, a ipak vrlo očito u najoštrijoj utakmici s generičkim AI-em su sva područja digitalnog i medijskog stvaralaštva. Grafički dizajn, ilustracije, glazba, film, pisanje u svim formatima…

Nekako ispada da osim što se želimo riješiti dosadnog kao da se spontano, možda i nesvjesno, želimo riješiti svega. Kroz par tjedana pratim Google Play Store liste popularnosti te s prvog mjesta Chat GPT jako teško silazi, a po objavi odmah se je tu pojavio i DeepSeek iako još nema taj oblik marketinškog guranja.

Pisanje (novinarsko, publicističko, znanstveno, književno, projektno, marketinško…) je očito velika meta i to u cijelom nizu radnji između kreativnosti i pragmatičnosti . Bilo to osmišljavanje marketinške kampanje, osmišljavanje festivala, osmišljavanje projekta, osmišljavanje znanstvenog rada, magazinskog članka… neki AI tekstualni pomagač je sigurno pri ruci.

Broj aplikacija i funkcija koje se u svom temelju vrte oko čitanja i pisanja je nevjerojatan - mreže su mi tako pune oglasa “skeniraj tekst i pretvori ga u audio priču u sekundi”, “skeniraj knjigu i napravi mentalnu mapu priču u sekundi”, “opiši radnju i mi ti tiskamo personaliziranu slikovnicu”… Koju god digitalnu varijaciju stvaranja smisliš ona je već tu. Ne uvijek uspješna s hrvatskim jezikom, ali doći ćemo i do toga. I sve to pred očima generacije koja još nije otišla ni u mirovinu te kako to super opisuje Bertoša, učila je tipkati s dva prsta na pisaćoj mašini. Ovo pak nisu alati da ti štede prste od žuljeva, nego da ti štede mozak. A za njegovu moć su uz pisanje, povijesno i generički vezane - knjige.

Knjige, kao nekakav središnji i veličanstveni izdanak pisane kulture, simbol su znanja, napretka, čuvanja i dijeljenja. Iako se je razvoj digitalnosti još od devedesetih jako nagnuo iznad formata papira, a neki su zbog nekih bizarnih razloga navijali i za njihovo kompletno nestajanje, fizički su opstale. I u AI revoluciji javljaju se sve češće i to također na neke neočekivane načine. Očito AI alat može biti autor pa spretniji trgovci stvaraju vrlo ozbiljno oblikovane i čak atraktivne naslove. Naletio sam tako na jednu o pisanju, koja slavi samo pisanje i tiskanje, a tek malo pažljivijim kopanjem shvatio sam kako iza nje ne stoji kakav pedantan znalac o povijesti pismenosti nego AI. Nešto promptova, digitalni tisak i evo je u rukama.

Još je važnije kako su sami AI alati zapravo “trenirani” na sadržaju knjiga i to onih piratiziranih, kao što je slučaj u Meta projektu. U svemu ovome pomalo zaštićeni i možda umišljeni osjećaju se književnici koji će reći kako AI tekstovi ipak neće moći imati njihov stil, sjećanja, imaginaciju, osjećaje… Kralj spisateljske produktivnosti (prepoznajmo ključnu riječ) Stephen King već je rekao kako nema nikakvih problema s time da AI bude utreniran na njegovim knjigama. Sigurno se neće svi osjećati tako samopouzdano.

U ovoj temi nije riječ samo o pisanju kao poslu ili kreativnoj zanimaciji. Pisanje i čitanje su pak dublji dio naše edukacije, kognitivnog razvoja, mjerenja uspjeha (…) te kao takvi već neko vrijeme predmet ozbiljnih sporova unutar psihologije i edukacijskih znanosti.

Starija kćerka upravo je prvašić i uči pisanje rukom te realno nije nešto posebno motivirana da u tome i ustraje. Ja sam siguran kako i nas vidi da ne pišemo rukom (štoviše, ja većinu tekstova ispisujem na mobitelu), to joj je to jedan stran i čudan svijet. Zašto se ona muči, a mi uživamo?, sigurno vrti po glavi. Ipak, siječanjski Monocle ima tekst s porukom “Handwriting is being written off. But screens change the way we feel and create. Don't follow the script”. Više vjerujem publikacijama za bogataše u Singapuru i Helsinkiju nego “tech bros” ekipi iz San Francisca. Roditelje i edukatore protekle godine znale su fascinirati knjige poput Digitalne demencije Manfreda Spitzera ili Plitkog Nicolasa Carra (ovdje je super izbor knjiga o temi Gradske knjižnice Rijeka).

I prije nego što smo razriješili i normalizirali stanje oko same uloge ekrana i text editora u kognitivnom i kreativnom razvoju pojavili su se alati koji te lišavaju pisanja uopće - ni prompt ne moraš pisati, sve može biti samo kultura glasa.

Edukacijski proces prolazio je proteklih desetljeća mukotrpnu transformaciju od škole činjenica prema školi stvaranja. Pamćenje, rad, strpljivost, greške, razmišljanje (…) u svemu tome igraju i dalje esencijalnu ulogu, a o čitanju da ne govorimo. Osnova završetka školovanja je - pisanje. A onda je Photomath narušio ulogu i metode svladavanja matematike, a ChatGPT i DeepSeek eseja, sastava, seminara. Sve je stavljeno na preispitivanje.

Logično, u takvom kontekstu očekivano se rađa kriza smisla, a pri tome nije riječ samo o tome da odjednom bolju glazbu ili tekst od tebe stvara softver već o samom činu nestajanja kreativnog postupka i njegovim posljedicama. Kako jedan meme kojeg ne mogu pronaći kaže: zašto se očekuje od nas koje je evolucija kalibrirala za skrivanje od lava u špilji procesuiramo terabajte informacija AI-a. Softver ne boli stvarati nove ideje ili brzo ići na novi zadatak, ali ne postaje ni (ne)sretniji nakon što ga napravi. Mi smo bili sretniji, ta “patnja stvaranja” je bila bitna. Zapažena je tako knjiga i video “Dopamine Nation: Finding Balance in the Age of Indulgence”, među ostalim o tome kako sami sebi urušavamo sofisticirane evolucijske ravnoteže izlučivanja hormona te od tuda porast tjeskoba, depresija, anksioznosti…

Evolucija nas je napravila dobro uštimanim mehanizmom, a sada je to hakirano. I čini se da smo ravnodušni.

Sve se odvija toliko brzo da nitko ne može ni promisliti ispravnu implementaciju novih alata. Ludizam sigurno nije rješenje ni opcija. Prije više godina pažnju je izazivao Kult amatera Andrewa Keena (njegove na hrvatski prevedene knjige na policama knjižnice ovdje) koji je najvećim problemom smatrao nestajanje uobičajenog procesa kurirane produkcije - lanca urednika, selekcije, izdavača te pretvaranju u stvaraoca svakog “amatera”. Sve to je imalo svoje pozitivne i negativne momente, ali činilo se kako Keen pretjeruje. Ako smo mislili da su te “sitnice” problem teško je u ispravnu kategoriju staviti sve implikacije AI-a kojemu je meta baš “writing”.

U svakom slučaju, mislim da će sve češće i u lokalnom kontekstu zbog AI noviteta biti preispitivani radni procesi (pa i u kulturi): možda će i dio komunikacija službenika i marketinga preuzimati botovi, možda će nastati neke lokalnije deepfake afere, autori svih profila će se pitati kako biti istaknutima, originalnima i potrebnima, projektni menadžment i administracija će se radikalno mijenjati (tko više samostalno odgovara na pitanja o ciljevima i ishodima projekta?), a na policama knjižara i knjiga tražit ćemo informaciju kako je neki sadržaj nastao, možda postati čak i opsjednuti time da bude autentičan, stvaran…

AI knjiga možda bude GMO pomidor, a autorska knjiga OPG salata.

Nisam siguran kakav, koliko bogat i koliko kreativan unutarnji mentalni život će imati ljudi koji baš nikada ne čitaju jer sve je video, baš nikada ne pišu jer sve je aplikacija, baš nikada ne razmišljaju jer sve je chatbot, ali čini se kako ponešto već vidimo uživo.

Sa svime što sam napisao nije mi intencija napadati tehnološki razvoj, biti konzerva (jedan od prvih vlasnika iPada u Cro tik poslije izlaska i autor s ludim Planom B jedne od prvih app e-book knjiga Geeks Behind the Iron Curtain, ex-proto ljubitelj tekstualnog Twittera, autor knjige Kako čitati grad kroz bajtove i pixele o razvoju lokalne informatičke i digitalne kulture, pokretač nekog broja inovacija u knjižnici i “tech” pedigrea…) ili pak netko uplašen pred promjenama (pisanje mi nije jedina vještina, a znam nešto i o Knaufu...) ili pak nekoga plašiti neizvjesnošću izvjesnosti (nisam sadist…), ali što prije razgovaramo o novom smislu bit će bolje.

Razlozi za čitanje i originalno pisanje će sigurno postojati (terapijski, komunikacijski, obrazovni…) ali umišljeno je praviti se da ulazimo na poznati teren ili kako samo treba prespavati. Još je lakše uvjeriti se kako AI neće i ne mora promijeniti ništa ako mi to nećemo, jer smo vidjeli neke smiješne rezultate pisanja AI književnosti ili jer znamo da ova generacija tehnologije koristi samo već postojeće tekstove što se ponekad svodi na samo malo drugačiju tražilicu i kvalitetnijeg kompilatora.

Tehnološke revolucije sa svim svojim kulturnim i sociološkim posljedicama rijetko pristojno kucaju na vrata i čekaju.

Jednostavno ih sruše. Kao što smo vidjeli prošlog vikenda i na primjerima kvartovskih dućana.

Da se vratimo na tiskarski stroj. Upravo on bio je jedan od temeljnih uzroka vjerske reforme, dva stoljeća opakih europskih ratova, bijega radikalnih kršćanskih sekti u Ameriku, uzleta socijalnih transformacija… a samo zato jer su ljudi mogli sami čitati i interpretirati Bibliju. Tehno-optimistični interpretatori linearne evolucije tehnologije obično taj dio iz analogije previde ili prešute. Preporuke sjajne knjige Vrijeme reformi Pierrea Chaunua.

Vrijeme reformi, uistinu.