Noćni koraci najtvrđom gradskom ulicom: Krešimirova kao pješačka, zelena i kreativna autocesta kvarta

Subotnja noć, krasna ulica bulevarskog tipa, puno tragova nove budućnosti. U Krešimirovoj smo. Red povijesti, red sadašnjosti, red mogućnosti... I previše automobila.

Prvo moram reći - baš je krasan novi broj Monoclea za veljaču 2025. Pod geslom “building better cities and homes starts here…” provodi kroz gomilu globalnih primjera developmenta, igre arhitekture, urbanizma i investicija, a koje stvaraju gradove i domove s novom energijom.

Po običaju trunku snobovski, ali to i očekujem od njega u moru globalne geopolitičke ludosti (svi smo ispratili trumpovsku AI arhitekturu podignutu iznad Gaze u produkciji bivše najvažnije zemlje svijeta i TV bullying) i lokalne mentalne makabralnosti (na primjeru riječkog “Galeba” objašnjavano ovdje), Monocle je stvarno koristan izbor za suživot sa sadašnjošću i budućnošću.

Već sam ranije sitno pisao o fascinantnoj riječkoj Krešimirovoj ulici s fokusom na njenu bivšu prirodu koju su činili hoteli. Fascinira činjenica kako je transformacija grada iz vlakom povezanog carstva i multietničkog austro-ugarskog lučkog industrijskog emporija u socijalistički jugoslavenski okvir rezultirala nestankom privatnih hotela u vrlo atraktivnoj zoni i objektima koji danas u razvijenijim zemljama obično udomaćuju high-end hotelske brendove. Krešimirova je simbol te transformacije iz koje se nikada nije oporavila.

Više je parametara moći i nemoći Krešimirove. Osim što je to doista dio glavne riječke prometne istok/zapad linije Kantrida - Riva, obilježena je činjenicom da je doslovno granica dva različita riječka grada (funkcionalno, poslovno, pravno, urbanistički…) - lučko-tranzitnog i građanskog, a koji su često samo na karti jedna cjelina. Krešimirova je tako oblikovana svakom ciglom i komadom asfalta - željezničko i lučko je sve na južoj strani prometnice te je prateća arhitektura u ulozi podrške tom gradu tranzita dok je sa sjevera građanski grad, bivša Fiume - kombinacija originalnih mađarskih i talijanskih stambenjaka, negdašnjih ugodnih hotela, poslovnim prostorima u prizemlju…

No to je ujedno prelijepo ravna ulica, a to znamo što može značiti za komunikaciju u gradu geografije popu riječke. I već danas, ulica je solidno vidljivog, prohodnog i relativno ugodnog nogostupa s lijeve i desne strane. Bulevarskog je karaktera te ima svoj obujam i dominaciju s hladovinom stoljetnih stabala. A takve ulice u Rijeci ne rastu na grani, da budemo slikoviti. Zato je u redu od Krešimirove očekivati puno više.

A da je to tako pokazuje prilično radikalna aktualna promjena njenog konteksta. Na stolu su nove paradigme i potrebe gradskog života - dok je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo najvažnije sve motorizirati, to je danas zaostalo razmišljanje. Urbanističko planiranje usmjereno je prema više prostora za šetnje, zelenilo i bicikliranje (potonjem jedino ta linija u Rijeci pruža nekakav potencijal). U fizičkoj stvarnosti nastaju velika garaža i autobusni kolodvor Žabica koji se protežu upravo paralelno s našom ulicom te je komunikacija te dvije strukture - kolodvora i Krešimirove - izrazito značajna. A kada si se već nakon parkiranja pojavio na Krešimirovoj možeš birati hoćeš li prema obali i Korzu ili prema art-kvartu s dva muzeja, središnjom knjižnicom i Dječjom kućom. Do jučer je to bio samo golubinjak i improvizirani parking te taj izbor ti ne bi padao ni na pamet.

Na krajnjem zapadu zone Krešimirove ulice nastaje pak novi kontejnerski terminal, a iako do njega još ne možemo tek tako doći pješice pogled prema starom Metropolisu i suvremenim dizalicama obilježava estetiku zone. Još dalje u Zvonimirovoj je nastao Zapadni trgovački centar, što također nije nevažno.

Za Rijeku i Krešimirovu ulicu to su sve dobre vijesti, ali da dobije novi smisao i razvojnu ulogu potrebno je više proaktivnog postupanja, pa čak i marketinga same ulice. Koliko god potonje zvučalo čudno. Pa idemo ju pohvaliti…

Kao što smo već osjetili, Krešimirova je nevjerojatna ulica. Samo težina semantike njenog imena kroz povijest ilustrira transformacije ovoga grada - zvala se je tako Corsia Deak (prema Ferencu Deáku, ugarskom pravniku koji je jedan od kreatora Austro-ugarske nagodbe, a time i dobrog dijela funkcioniranja Srednje Europe u drugoj polovici XIX. stoljeća), Via delle Camice Nere (ulica crnokošuljaša odnosno fašističke paravojske), potom prema samom vrhovnom fašista Viale Mussolini ne bi li u Jugoslaviji postala Ulica Borisa Kidriča (Slovenac koji je jedan od glavnih tvoraca ranog jugoslavenskog ekonomskog modela). A nije ni kralj Krešimir po kojem danas nosi ime, za baciti… Dakle, u svakom slučaju ulica čija veličina, struktura i vidljivost su navodili na davanje imena prema najznačajnijim ličnostima i pojavama.

Pedigre nastanka joj je svakako svijet bez automobila, ali je središnja prometnica od početka - tuda je vozio prvi električni tramvaj od 1899. godine (fotke kao i najčešće s Lokalpatriota kao najbolje baze takvih materijala)

Kroz same slike vidimo različite faze i nazive te potpuno oprečne atmosfere ulice… Vozimo se od Deaka preko Musolinija do Kidriča kada dobiva i svoj podzemni dio u obliku kratkog, ali važnog podvožnjaka.

I naravno…. dom za Hamby devedesetih. :)

Nakon malo povijesti u pokret. Subota je navečer, šeće mi se iz art-kvarta i izbor je jasan. Krešimirova. Lovim neke prizore koji su mi se učinili simpatičnima kroz tu noćnu šetnju. Komentari su sirovi, nisu znanost, samo opažaji i prvoloptaške ideje, ne idem ni po nekom redu. Krešimirova treba pravu operativnu strategiju.

Počinjem od nečeg blentavo simpatičnog. U mini prostoru tik na skretanju u Manzonijevu ulicu otvoren je dućančić za maske mobitela i CBD-a. Već se dugo brinem zašto se s poslovnim prostorima oko art-kvarta vrlo malo ičeg pametnog događa, a koliko vidim sada je neki Kinez probio branu pa se moramo sprijateljiti. Ako ne bude već zatvoren nakon što proda maske jer djeluje privremen.

Svakako treba hrabrije i proaktivnije raditi na novoj energiji prostora Brajde i Potoka. Povoljniji najmovi, proaktivna komunikacija i brending prostora, razgovori s poslovnom zajednicom, javni pozivi… Neće se ništa dogoditi samo od sebe.

Ulica je ekstremno prometna i dio je nečeg što su nekad zvali “gradskom autocestom”. Znam da soju vozača koji se vole uvući i u dnevni boravak zvuči svetogrdno, ali isplatilo bi se usporiti je kroz razne metode. Čujem već siktanje, “Jesi ti lud, jedinu gradsku cestu! Šta nam rade?!”. Otvaranjem više pješačkih prijelaza za komunikaciju pješaka na obije strane ceste stvorit će se nova dinamika, lakoća korištenja i benefiti za kretanje i poslovanje. Nitko ne želi biti kilometar zarobljen na jednoj strani ceste…

Krešimirova je dugačka pa ako želimo da postane dinamičnijom šetnicom ugodnog osjećaja te želiš dobre volje doći od Žabice do parka Mlaka treba i klupica. Ne jedna, puno klupica. Klupice olakšavaju šetnju, čekanje ispred kakvog dućana, prijatelja i sl., uvijek su mjesto za malo predaha pa makar i uz takvu prometnicu…

Integralni dio Krešimirove doziva spomen na drugog hrvatskog kralja - Tomislava. Nisu mi poznati Riječani koji kažu “vidimo se na Tomislavu” ili nešto slično jer semantiku potpuno jede dominantna zgrada fasadno obnovljenog putničkog željezničkog kolodvora. Da, zapravo smo na Trgu kralja Tomislava.

Ali taj fasadni pristup je i srž problema. Tu nema baš nikakvog sadržaja - da postoji kip ili fontana Hrvatskog Kraljevstva sjetili bi se toga (baš dugo neke fontane i pametne skulpture nisu ušle u gradski ambijent), kolodvor je iznutra godinama zatvoren jer je neuređen i nema jasnog timelinea realizacije (unutra su barem bila dva kioska), a najbolji pokušaj sadržaja imala je pivnica Kings s pivarom. To već neko vrijeme ne radi, a nadam se kako će se nešto novo opet dogoditi. Odnosno, da će se brzo dogoditi… Oko te zgrade stvarno je bilo crtanja i prevarica koliko poželite, baš iritantno. Ni ono nesnalaženje tijekom imigrantske krize nije pomoglo.

To vuče da kažemo nešto o ulozi željeznice u Krešimirovoj. Dakle, veći dio južne strane Krešimirove je zapravo željeznička zona na sve moguće načine - arhitekturom i funkcijom zgrada (od bivše palače otužnog stanja Direkcije željeznica na samoj Žabici do objekata za upravljanje vučom vlakova na Mlaci) te svakako kolosijecima same željeznice. Željeznica čak i presijeca tu ulicu u dijelu kraj Art-kina i podvožnjaka. Upravo tu će izlaziti na Krešimirovu i novi kolodvor (Pac-Man na ranijem GIF-u).

Veći dio područja odvojen je od same Krešimirove ulice zidom pa malo tko i percipira o kakvom pojasu je riječ. Iskreno, zid treba maknuti, a dio zona koje su sigurne učiniti slobodnima za kretanje i boravak. Točno stojimo na granici ta dva različita grada.

U tom području željezničkih objekata između famozne Pošte 2 i ulaza u Industrijsku ulicu veliki je pojas zone raznih potencijala iako su tu sada samo neuređeni parkinzi djelatnika HŽ-a, pošte, čak i barake... Za parkić, kakvo igralište za badminton ili hakl, hrabrije ugostiteljske poslove kojima je sva ta lučko-industrijska pozadina kulisa, dobar su potencijal za igranje. Prošlo je vrijeme turizma svodivog na dva sladoleda i ribarske noći, klasični Mediteran… Putnici su nešto potpuno novo, a čak i Monocle ekipi više paše smještaj ispod dizalice nego u kakvoj fake bižuteriji. E sad, nije to lagana igra između HŽ-a, Lučke uprave, Države, Grada…

Upravo tu negdje otvara se i taj veličanstveni pogled prema skladištima Metropolisa. Mislim, kada kažem otvara, to znači da ste s druge strane zida, a s ceste se to samo nazire.

Nastanak Rijeka Gatewaya za sada je ključan za obnovu jednog od tih vrijednih skladišta, a Lučka uprava najavljuje predaju ostalih Gradu Rijeci (ne znam da li se je to već i dogodilo). Riječ je o prilično povijesnom trenutku koji onu dihotomiju lučkog i građanskog grada doista ozbiljnije i lomi. Ujedno, u toj zoni nastaje i nastavak ceste D403 koja treba stići do terminala Žabica što je fenomenalno važno i za Krešimirovu jer bi po njoj trebalo biti minimalno ili nimalo teretnog prometa te vrste.

P.S. Ova Vegeta se je baš dobro namjestila kao začin grada. :)

Poslom logično najviše vremena provodim oko Palače šećerane. A tu zapravo nešto ne štima, nešto nije dovršeno. Jednostavno nedostaje osjećaj da je to top vrhunska palača i muzej, savršenog postava, jedan od 3 glavna turistički vrijedna produkta u gradu (3 nije malo).

Nedostaje signalizacija, nedostaje kioska (ne mora biti štampa, iskreno mi nedostaje vrijeme kada je kiosk mogao biti i neki street food i sl., ne kužim zašto je to umrlo, Rijeka je baš grad bez street fooda), nedostaje uličnih klupica, nedostaje iznajmljenosti i dva poslovna prostora koji su u upravo prizemlju Palače… “OK galerija” sa svojim eventima ponekad digne tu “prednjicu”, ali može se koliko se može.

Svu tu veličanstvenost Palače Šećerane, posebno u proljeće najbolje se otkriva s druge strane ceste. Južna strana kojom gotovo nitko ne ide jer manjka sadržaja je zapravo pravi bombon - otvara prekrasan pogled na građanski grad sa sjeverne strane ceste jer imaš tu distancu, nisi točno ispod zgrada. Tako integralni komad te dinamične poslovne Fiume s razmeđa stoljeća možda nigdje nije tako dobro osjetan.

Jedan od dragulja na ruti Krešimirove ulice je park KBC-a Rijeka. Čini se dosta zapušten, a ne znam zašto nije realiziran zeleni projekt koji je bio predviđen kroz EPK proces. Sama središnja zgrada KBC-a je veličanstvena austro-ugarska Vojno - pomorska akademija, a potpuno je besmislena raspadajuća betonska ograda / zid koja sprečava pogled na prostor te prolaznika sigurno ne privlači na malo “chilla” pod stablima. Umjesto da se osjeti top zelena zona osjeti se beton. Općenito, sve pregrade kada je i potrebno stvarati bolje je oblikovati kao drvoredne i grmovne konstrukcije, a ne kao betonske zidove. Srušiti, ozeleniti, poklupiti.

Što znači rušenje zida najbolje svjedoči zapravo slučaj upravo iz Krešimirove ulice. Tadašnji Klub željezničara od ulice je bio odijeljen zidom, a kada je on srušen dobila se je potpuno nova perspektiva, neko vrijeme i funkcionirajući poslovni prostori (najviše pamtljiv Gracijani kao mjesto za kupovinu Ribara prije šetnje do Točke).

Još jedna posudba s foruma Lokalpatriota gdje je i inače najkvalitetnija zbirka digitalnih materijala o Rijeci, radi ilustracije teze:

Sljedeća fotka je dnevna jer ne bi ovuda išao noću s obzirom na očajno stanje i društvo. Još jedno bivše skladište, potom Klub željezničara pa “Gracijani” možda je najizgledniji radikalniji zahvat čija bi realizacija strašno pomogla zoni. Objekt je privatan, vlasnik je Gavrilović, a navodno se pokreću planovi oko gradnje hotela, barem se je tako tvrdilo 2023. godine. Jako fora i jako u štihu onoga što govorim da je taj mix luke, željeznice i grada “za leđima” prava stvar koju ne eksploatiramo dovoljno. Dva kolodvora odmah pokraj, tako da ne može biti bolje pristupačnosti za putnika…

Na kraju ili početku Krešimirove, ovisno iz kojeg smo pravca krenuli, palača je bivšeg Mirovinskog fonda, arhitekta Filiberta Bazariga koji je oblikovao i park Mlaka (kojeg ćemo posjetiti na kraju šetnje) te čini dio bloka ulice s poslovnim prostorima.

Vidi se kako se tu sve muči - ili je propalo ili je neki manje atraktivan posao. Vjerojatno može živjeti samo ako cijela ulica dobije novi smisao, a to je nekako i poanta ove priče.

Ok, ovdje moram stati na tren, “sveti znak” mojega djetinjstva - ostaci vizualnog identiteta negdašnjeg Brodomaterijala! (priča o Brodomaterijalu ovdje)

Ima kroz ulicu i drugih raznih simpatičnih detalja…od propalih ugostiteljskih objekata do Kramerovog portreta iz Seinfelda u dućanu bicikli Far Out. Krešimirova treba takvog humora jako puno. :)

Naposlijetku, u parku smo Mlaka, fenomenalnom zelenom bloku kojeg je započeo spomenuti Bazariga. Zajedno u zbroju park Mlaka, KBC dvorište, dvorište Benčić čine potencijal te zelene-pješačko-kreativne transverzale. Najlošija fotka, ali najljepše mjesto. :)

Ok, isključio se je tu negdje i mobitel te više nisam mogao loviti neke zanimljive detalje. Najbolje je da se i sami prošećete…

U Rijeci nedostaje šarma dosljednog developerskog pristupa gradskim zonama. Investicije (privatne, javne…) odvijaju se, ali rijetko kao dio integralnijeg i sustavnog postupanja izvan samog predmeta zahvata. Spojka riječi “urbana regeneracija” nije nešto previše bitna u lokalnom životu, a Krešimirova vapi baš za integralnošću i ambicijom. Pomiriti se s time da je to samo turbo prometnica je najlakše, ali najsmrtonosnije.

Krešimirova ulica je svašta proživjela - nastanak kao široka bulevarska poveznica, granicu industrijsko-lučkog emporijas kolima i električnim tramvajem, radikalnu automobilizaciju kroz četiri ubrzane trake, čak je bila i šetnica “milenijalaca” od Gracijanija s jeftinim “Ribarom” u rukama do kluba Točka u nastavku Zvonimirove. To je najbolji primjer na što je čovjek spreman u hodanju kada ga s druge strane privlači neki sadržaj. S transformacijama koje su se dogodile (art-kvart…), odvijaju se (kontejnerski terminal, dio Metropolisa, autobusni kolodvor i garaža…) ili bi se trebale odvijati (unutrašnje uređenje željezničkog kolodvora, pješački most preko željeznice do Metropolisa, investicija u izgradnju hotela u spomenutom bivšem Klubu željezničara/Gracijaniju, dinamičnije iznajmljivanja praznih poslovnih prostora…) javljaju se prilike da postane atraktivnija gradska zona obilježena kombinacijom pješačke zone, zelenog otoka i malog obrtništva/usluga. Vrijedi odrediti kao cilj.

Na programu Actors of Urban Change učili smo zanimljiv pristup. U developerskim postupcima prema zonama za radni stol zajedno sjedaju privatni poslovi/vlasnici/inicijative, potom građanske udruge (NGO) i javna uprava (grad, država, ustanove…). Kroz pažljivo balansiranje interesima, budžetom i odgovornostima nastaje i konačna vizija koja u praksi kreće u realizaciju. Traži otvorenost, iskrenost i hrabrost, ponekad i neke nekonvencionalne poteze. Nije za prekrute glave ili presebične džepove.

U svakom slučaju mislim kako treba početi od nešaranja po vrijednoj lokomotivi, barem od onih koji tvrde da grad brane od drugih i vole najviše na svijetu… Iza lokomotive je btw. super klupica na kojoj nitko nikad ne sjedi. A opskrbljeni Kinez ti je preko puta. ;)