Radnici nisu trebali hotele: riječka Krešimirova u potrazi nove staze
Kao što je pisano u novom settingsu po izgradnji linija Riva/Žabica - Benčić - Metropolis se može ambicioznije reosmišljavati kao dugačak pješački, zeleni, kreativni i trgovačko-ugostiteljski blok.
Zanimljivo je proučavati njegov pedigre, semantike, (de)evolucije…
Super je knjiga Igora Žica “Riječka gostoljubivost” koja je doštancana u novom sadržajno nabrijanijem izdanju TZ-a prošle godine. Ne treba ju shvatiti kao neki nostalgični put nego dio povijesti svakodnevice i urbaniteta, a u evoluciji potonjeg posebno je zanimljiva ona hotelska koja je često isticana kroz romantiku “imala je Rijeka više hotela od Zagreba za Franz Josipa”. Zanimljivo, ali ima i dublje značenje jer posljedice toga osjetimo i danas u samoj logici posla i smisla grada ili pak potrebi da nastanu novi hoteli što je u novim parametrima obično teže ili neprivlačnije.
Kako je dobro dokumentirano u procesima poslije Drugog svjetskog rata nestaju već ranije u Italiji dobro načete građanske i trgovačke, a forsiraju i gdje treba i ne treba tvrdoindustrijske karakteristike grada. Rijeka postaje grad u koji treba doći, žedna je ljudi, ali kao “plavih kuta” u brodogradilište, ne kao biznismena ili turista. Studij slučaja linije Riva - Krešimirova ulica je jedan od brutalnijih, možda i šire od ove regije, pa imamo situacija u kojoj na najluksuznijim točkama (more, pogled na lučku dinamiku, šetnica, historicistička arhitektura…) hotelski i dobar dio ugostiteljskog posla tu tranziciju nije preživio, pa ni do danas nije postao nekim interesantnim mjestom baš niti jedan austro-ugarski hotel, inače građeni kao vrlo reprezentativni i fancy komadi arhitekture.
Baš niti jedan.
Fascinantna je to estetsko-arhitektonska linija koju čine Hotel Europa, Hotel Quarnero, Hotel Deak, Hotel de la Ville, hotel Hungaria, hotel Bristol, Hotel Imperial a iako drugačijeg smisla i estetike na kraju rute i Hotel Emigranati.
Jako je zanimljivo i što su postali u kasnijoj evoluciji - birokratski uredi, sindikalni dom, stambenjaci… što isto jasno govori kako to isprva sumnjivo putovanje, posao, nekakvi zanimljivi ljudi iz drugih svjetskih zajednica u tom računu nisu bili bitni. U europskim gradovima obično su to danas oni najfancy hoteli o kojima čitaš u special editionu Monoclea i Voguea o hot travelu ove godine, ovdje je su ispali porezna uprava i sindikalni dom.
Uglavnom, ako ništa drugo, estetika i logika prostora koju su ostavili tako oblikovani je ostavila priliku za sljedeću poslovnu i građansku eru Krešimirove.
