Pljuvani riječki brod i šećerna industrijska palača u programiranju novog algoritma: generacijska kulturno.poslovna.turistička avantura

Mala crtica o marketingu, novim muzejima, budućim iskustvima prva dva riječka muzejska objekta sa smislom i sadržajem potencijala izvan okvira Tuhobić-Učka.

Na fotografiji: Pogled na “Galeb” iz pojasa nastanka novog kolodvora i garaže.

Suvremene muzeje volim doživljavati kao jedne od najboljih i najpotentnijih stvaraoca kreativnih i kulturnih proizvoda.

To nisu grobnice prošlosti i umjetnosti nego vitalni organizmi suvremene stvarnosti što su intelektualno, knjiški i profesionalno već vrlo dobro elaborirane ideje koje progresivnijem usmjereni muzealci dobro poznaju. Doduše, marketing i medijske objave srodne energije znaju biti iritantne naslovima poput “ovo su muzeji u kojima vam neće biti dosadno, ovdje ćete se zabaviti!” jer tema sigurno nije tako površna. Postoji puno vrsta dosade (većina onih iz kojih stiže kvalitetnog stvaralaštvo) i puno vrsta zabave (i mnoge najbolje ne uključuju adrenalin), ali tu temu ćemo ostaviti za neki sljedeći substack.

U Hrvatskoj je već solidno dugačka lista intrigantnih, dobro oblikovanih i atraktivnih muzejskih narativa, a samo ih nekoliko dojma radi i spomenimo: Muzej neandertalaca, Muzej prekinutih veza, Muzej iluzija, Muzej Apoksiomena, Muzej crvene povijesti... Ima tu raznolikih kombinacija teme, poslovnog funkcioniranja i temelja moći ideje - samo jedan predmet fascinantne sudbine (Muzej Apoksiomena), visok potencijal uključivanja zajednice i emocija (prekinute veze), atraktivnije prezentiranje znanstvenih principa (iluzije), komad povijesti svakodnevice nostalgičnog (socijalistička povijest) ili avanturističkog ugođaja (neandertalci).

Naravno, na globalnoj razini imamo muzeja u rasponu od zabave s propalim poslovnim pokušajima preko muzeja vagine do muzeja kosilica. Neki su muzeji realizacije “starchitect” fantazija u Abu Dhabiju, drugi su malene simpatične kućice u Yorkshireu. Svatko bira svoj komad doživljaja i iskustvo, kako je to sad već nekad davno predstavila knjiga “The Dream Society: How the Coming Shift from Information to Imagination Will Transform Your Business” elaboriravši tada rađajuću ekonomiju iskustava.

Prije nekih drugih poslovnih iskustava nastala su mi srećom i neka draga muzejska. Najviše oko riječkog muzeja “Peek&Poke” posvećenog starim računalima i elektro retro kulturi bez kojeg ni knjiga “Kako čitati grad kroz bajtove i pixele” ne bi bila napisana. Davno je to bilo, tamo negdje između 2010. i 2012. godine te pamtim to kao vrlo lijepo vrijeme sa njegovim pokretačem i vođom Tozom. Paralelno su tekli mladi i zdravi “geeky” Twitter, Plan B magazin, pokušaj prvog iPad magazina PokretO... Baš lijepo vrijeme našeg “dream society businessa” (iako očito nitko od nas nije baš skužio business no to je isto druga tema). Iz svega toga rođena je i ideja za memorijama fokusiranima na naša stara djetinjstva pa je zato tik pokraj njega, iz jedne akcije skupljanja dječjih igračaka, nastao i Muzej djetinjstva, također jako slatka retro tema.

U kvartu Drenova pak mala ekipa lokalnih entuzijasta na čelu s Damirom Medvedom zavrtjela je priču o Zavičajnom muzeju Drenove. Ideja je imala različite varijacije - od vrlo tradicionalnog etnografskog pristupa do želje za radom s najsuvremenijim tehnologijama u bivšoj graničnoj zgradi, a sjećam se baš tog nekog turbo burovitog dana kojeg sam na javnom predavanju u lokalnom MO-u o oblikovanju suvremenih muzeja pričao baš o Dream Society knjizi.

Sasvim ugodan razgovor s troje prisutnih.

Nekako daleko od energije i vremena nastanka “društva snova” (1999. godine kada je knjiga objavljena još nisu čak ni “blizanci” srušeni, Dinamo se je zvao Croatia, Grenland je bio samo hladni otok, a Mariupolj lijep grad s čeličanom na Azovskom moru), ali s razgovorom koji po online eksploziji očito može uključiti više od troje ljudi u Rijeci se rađa muzej s potencijalom rutinskog življenja na svim listama najzanimljivijih hrvatskih muzeja. Iako oko njega ništa nije rutinsko.

Naravno, to je famozni brod “Galeb” koji će uskoro uz svoje ime nositi i dodatak muzej. Kako će se točno zvati bit će svakako jedna od najvažnijih odluka njegovih oblikovatelja koja će usmjeriti dobar dio daljnje semantike. Nomen est omen.

Realno, “Galeb” u prostoru javne online komunikacije stoji grozno. Blago rečeno. Da je svaki komentar pljuvačka koja pada na njegovu palubu potonuo bi. Ne znam da li se neki kulturni proizvod rađa s toliko “hejta”, a slojevi i njegovi izvori su beskonačni. Ideološke bitke i emocije koje one nose (s posebno nezgodnim identificiranjem broda s agresijom na RH), intuicije o sporosti realizacije i prateće financijske neodgovornosti (obnova se odvijala u vrijeme dvogodišnje pandemije, inflacijskog šoka i gomilom projektno-zakonodavnih zaštitnih parametara takve vrste infrastrukture s kojima malo tko i ima iskustva), javilo se je i ponešto vrlo specifičnog primorskog lokalpatriotizma u kojem se “Galeb” smatra “stranim tijelom” pa je identificiranje s pričom otežano, a neke su i “turističke” poput onih iz smjera Plave kamenice s vrlo jakim naslovom “Titov Galeb najpromašenija je hrvatska turistička investicija” što i čudi jer kut je mogao biti i “najuzbudljiviji brod hrvatske kulture iščekuje vrhunskog gastronoma. Na Galebu će ponovno jesti svjetska krema!”. Tako o ovakvim temama piše Monocle kada je riječ o nečem u Švicarskoj ili Kataru.

Kao da je uopće spomenuti “Galeb” jamac ulaska u tamnu jamu identificiranja s nečim nečuveno neprihvatljivim i svakako negativnim. Zeznuto je jer doživljava se i kao politički obojeni, a ne razvojni projekt. A politika zna stvarati strasti izvan racionalnog (primjer iz riječkog političkog života prije točno 30 godina ovdje).

Očito, “Galeb” sigurno mora stvoriti svoj potpuno novi narativ i radikalno drugačiji život. I nema tu previše prostora za romantike. To se kreira maštovito i iz temelja - atraktivan naziv, dobra definicija proizvoda, opisi, vizualni identiteti, skup vrijednosti iza koji stoji novi “Galeb” (one uopće ne moraju imati veze s nekim ranijima), tim i lica koja stoje iza njega, programsko-životna vizija… Brod prestaje biti apstraktnim predmetom iz brodogradilišta ili bivših “nesvrstanih” narativa već se pretvara u mjesto aktivnog života. “Galeb” uz to nije samo nova priča, već i priča za nove, druge i svježe glave.

Na fotografiji: Predavanja o kriptovalutama, AI-u, 3D printanju, cyber sigurnosti u srpnju 2013. godine na palubi broda “Galeb”. Festival “Republika”.

Osjećaj i smisao “Galeba” ne prodaje se mojoj mami, nego dvadesetčetverogodišnjem putniku iz Japana.

Brodovi muzeji ni u “svjetskom muzeju baštine” Europi ne nalaze se na svakom koraku, a još su manje na tako atraktivnoj gradskoj lokaciji (kada se provodilo komisiju EPK 2016. u natječajnom postupku znao sam da su “na guzici” u trenutku stajanja ispod Molo Longo dizalica s tim moćnim pogledom na terasastost našeg semantički slojevitog grada).

I pri tome on nije jedini radikalan muzejski iskorak. “Galeb” je dio ekosustava Muzeja grada Rijeke koji je 2021. godine uselio u obnovljenu Palaču Šećerane, možda najvredniji objekt industrijske baštine u Rijeci, ako ne i Hrvatskoj, s fenomenalnim sadržajem i vezanim kulturnim blokom, pješačko-poslovnim potencijalom Krešimirove, najkrasnije “tvrde” šetnice na Balkanu i lučkim terminalima sa svake strane.

Na fotografiji: Palača Šećerane u zoni art-kvarta.

Rijeka se u kontekstu turizma i posjete muzejskim atrakcijama nikada, ali baš nikada ne nalazi među hrvatskim mjestima čije muzejske atrakcije posjećuje tisuće posjetitelja (pogledati npr. ovdje ) jer stvarno takvog sadržaja nije ni bilo.

S naočalama podešenima na već uspostavljenu frekvenciju “Galeb je gradsko sranje” se sigurno tako ne čini, ali ovakvu priliku za kulturni turizam i prodaju riječkog iskustva se dobiva možda jednom u generaciji.

Sadržaj je s ove dvije javne investicije u pet godina sada i stvoren pa je jedino pitanje kakvu kreativnost, poslovni gen i proaktivnost trebamo upaliti za potpuno eksploataciju tih proizvoda, a ne na koju dubinu brod želimo potopiti.

Što se povijesti tiče ona je takva kakva jek oko nje povratka nema. U super knjižici razgovora s povjesničarima o različitim oblicima povijesnih trauma “Povijesno gledamo” Andrea Feldman okupila je razgovore s nizom povjesničara upravo o načinu nošenja s neugodnim ili danas neprihvatljivim povijesnim narativima.

Detalji raspoloženja i semantike svakako mogu odrediti cijeli dojam. Možda to ne treba biti imenom ni Galeb ni muzej. Možda je Tito najnebitnija osoba novog narativa.

Uljepšavati elemente jugoslavenskog komunizma s totalitarističkim elementima nema smisla, a ako je baš “Galeb” mjesto potencijala katarze neka i bude tako. U polušali sam rekao kako negdje treba ugraditi i nešto kao pljuvačnicu, poput onih koje su nekad znale biti na ulicama, a u koje se radi higijene i čišćenje grla pljune. Malo performativne prakse i metafore nikada nikog nije ubilo, a siguran sam kako se “Galeb” ne treba baviti ispravljanjem nečijih osjećaja, već stvaranjem novih.

Pljuvati neugodnu prošlost je jedno, pljunuti si na neotkrivenu budućnost je nešto sasvim drugo.

U javnom diskursu o “Galebu” je sve krivo, a trenutak je u kojem se kao vođe narativa trebaju prepoznati knjige i razgovori o stvaranju suvremenog muzejskog iskustva, o brendiranju mjesta (uvijek preporuka ostarjele knjige Destinacija kao brend, ali i dalje je super temelj), o ulozi semantički naelektrizirane baštine u razvoju gradova, o prodaji ulaznica i izleta, o strategiji na društvenim mrežama, najboljem “photo” mjestu, o najboljim edukacijama za djelatnike koji će ugrađivati sebe u njegov život, o vezanoj gastronomiji u toj jedinstvenoj turističko-tranzitnoj luci kao što je bazen koji zatvara Molo Longo (s pet fenomenalnih palača - palača Direkcije željeznica koja traži obnovu, palača Adria, upravna zgrada Luke, ex-Croatia Line, Transadria s nastajućim parking-kolodvorom kao kulisom samom “Galebu”), o programiranju i scenariju života kroz pet godina….

Na fotografiji: Molo Logo bazen riječkih palači tranzitne moći + Galeb.

Sigurno treba pametnije i umjerenije probaviti energiju online komentara koji snažno stvaraju stanje autodestruktivne psihoze i guranja narativa “obrovačke tvornice glinice”.

Iako sigurno ima i kvalitetnih razmišljanja, posebno onda kada ljudi jednostavno traže odgovoran pristup razvoju, uoče kakav doista postojeći nedostatak ili imaju pametnu sugestiju. Mora ih se uvažiti i voditi dijalog. O “Galebu” treba razgovarati, educirati, predstavljati, stvarati njegovu novu kulturu.

Inače je stvarno samo me(n)talni otpad s previše teške povijesne semantike na “krmi”.

Kako nas je odlično učio na jednoj edukaciji direktor DeVos Institute of Arts and Nonprofit Management kulturnog centra Brett Egan - poanta posla stvaranja kulturnog proizvoda je krug: vrhunski proizvod, obitelj/zajednica, proaktivni marketing, prihod. Pa u krug. Pa u krug. Pa u krug.

Morgan pak u spomenutoj Destinaciji kao brendu igru razvija oko trokuta i matematičkog odnosa Suštine, Strategije i Simboličnih aktivnosti.

Vrijedi prenijeti:

Strategija + Suština - Simbolične aktivnosti = Anonimnost

Suština - Strategija + Simbolične aktivnosti = Nedosljednost

Strategija - Suština - Simbolične aktivnosti = Okretanje u krug

Strategija - Suština + Simbolične aktivnosti = Propaganda

Simbolične aktivnosti - Suština - Strategija = Poraz

Samo sve tri zajedno u +++ odnosu znače pobjedu.

Godina je 2025., svijet se u raznim parametrima radikalno mijenja, svi konteksti su drugačiji, narativi traže radikalna reosmišljavanja, jedne ugrožava AI, druge raketni bacač, ali dobar pomorac i dalje traži slatku mirnu luku, ne oluju.

Na fotografiji: U auto prolazu dodatnim STS dizalicama dodatnog kontejnerskog terminala.