Čitateljski setup

Kako kao odrasli ljudi uopće čitamo? Što nas muči, a što veseli u čitateljskim ritualima? Svatko vjerojatno ima neke svoje idealne ambijente, trenutke, protokole pripreme…

Početak.

Pa obično počinješ konzumaciju sa smještajem u nekakav prostor koji ti odgovara.

Ljubitelji skandinavskih bajki o sreći (95% Instagram “influencera” o knjigama) vjerojatno će tu početi o toplim čokoladama, mirisu cimeta, dekicama, vatri u kaminu, ljetnoj limunadi… Ne bi si podizao ljestvicu potrebnog ambijenta toliko ambiciozno, a problem je što sam u uvodu uopće upotrijebio riječ “idealno”. Ne postoje idealni uvjeti za čitanje, postoji samo naše manje ili više raspoloženo stanje. Malo tko je od nas toliko bogat, nemamo kolibe u osamama poput tih sjevernih idola, drva za ogrijev koristimo rijetko, radijator nije baš oblik romantike koji imamo pred očima.

Mi smo ekipa sa Turnića, Škurinja, Srdoča… iz stanova od šezdeset kvadrata s 23. kata nebodera i s mirisima iz pizzerije Ex.

Osim toga, odrastao čovjek obično nije izolirani osamljenik, posebno ako mu je zanimljivo imati obitelj. Neka si u ranim četrdesetima, tu su djeca od 10 +/- godina, dnevnim boravkom ti vladaju igračke, traži se puška na vodu za rat koji traje ispred portuna, mlađe dijete nešto razvaljuje, možda se gura u veš-mašinu, netko je raskidao strip koji si jučer kupio, svi šute na tko je… Tu većina “idealnih” čitateljskih iskustava pukne jer tko ima vremena biti hibridom dizajnera interijera, nutrcicionista i stručnjaka za mindfulness, a paralelno i savršeni mama i tata prema receptu Instagram “influencera” kojeg ti algoritam uporno gura iako misliš da je “faker”.

Nekako većina uz knjige i mjesta s knjigama veže i audio tišinu. Mute. Pssssst. A gledaj, ako se osudiš na samostansku potrebu za tišinom stvarno ne znam kako ćeš u opisanoj neidealnoj svakodnevici ikada išta pročitati. Razumljive su potrebe koncentracije, mira, smanjenog intenziteta za osjetila, ali potrebno si je i trenirati neku normalnu granicu. Sve može biti samo bučnije. Što se buke koju sam svjesno biraš obično je tu glazbu. Ja sam u njoj gotovo stalno, posebno pri pisanju (dok ovo substackam vrti se čudan mix Rammsteina, Žuvija i The Jama).

Ne treba bježati u nekakvu kvaziidealnu maštariju nego prihvatiti stanje. Neka lupa ta dizalica kontejnerskog terminala kroz otvoreni balkon pa u Rijeci si, a ne norveškoj šumi, neka se čuje svađa iz birca preko puta sobe, neka čitaš na školjci, u drndavom autobusu javnog prijevoza, klupici kraj neke ceste… Knjige obično ne služe tome da svijet oblikuješ prema njima, nego da se iz ovog svijeta pomakneš u neki drugi. I ne mislim pri tome u nekakav bezvezni eskapizam nego jednostavno takva je to aktivnost - intimna, instrospektivna, kompleksna, apstraktna s kojom ti kognitivni i afektivni sustav rade na nekim novim stupnjevima. Ti stupnjevi su za nas evolucijski relativno novi jer se i čitanjem s obzirom na kratkoću postojanja prave čitateljske kulture za mase okupiramo jako kratko - rekao bi tek dva stoljeća u postotku koji je veći od 5% društva, a kod nas i kraće. Onaj naš dobri stari predak iz Krapine teško može dokučiti uopće što s time želimo postići, ne vodi preživljavanju…

Uglavnom, napokon si završio s knjigom, a ne s toljagom u rukama. Ali šta je, spoj s knjigom na kojem se dogodilo sve bitno, daleko prije nego si stvarno počeo čitati neku knjigu je bio još - onaj prvi. Onda kada si ju kupovao, posudio ili kako već dolaziš do naslova koje želiš dogodilo se je sve ključno.

Realno, na tom prvom susretu si prošao cijeli taj postupak proučavanja vizuala, razmišljanja o autoru, čitanja sažetaka na poleđini, opipavanja papira, hrbata i uveza, a vjerojatno si je i onjušio. Malo odvratnasto, ali jelda da jesi? Malo provjeravaš Google, malo ChatGPT, da li je knjiga “legit”, U tom prvom kontaktu s knjigom prije kupovine ili posudbe vjerojatno ju i listaš, procjenjuješ font, oblike i veličinu, prorede osjećaj papira, letimično bacaš oko na rečenice… Puno toga se odvija nevjerojatno nesvjesno, na razinama koje nije jednostavno rastumačiti ni pravim znanstvenicima za kognitivno te vezani dizajn. Uglatost fonta možda bude presudna za prihvaćanje ili odbijanje. A možda je presudno jer je u najlonu i uopće ju ne možeš listati. Ali ima tako dobru naslovnicu i naslov!

Svakako, za sve daljnje procese još je važniji onaj broj s nulama na ekranu mobitela tvoje netbanking aplikacije. I kreće kalkulacija, kupiti ili ne kupiti, napeta borba dva patuljka na tvojim ramenima, jednog ćemo naravno vizualizirati kao Ivica Kičmanović vibe tipa s cvikerama iza profesorske katedre, a drugog kao surfera iz Kalifornije s uspješnim, Tinder profilom. Ovaj ćoro u sametnom sakou nam govori: Pa dobro, bila je plaća, mogao bi. A ok, bio je regres pa mogao bi. Ma dobro, odradit ću neki dodatni posao, pa mogao bi. Samo naravno, onaj surfeski patuljak na drugom ramenu je prilično žilav - uvjerava te kako vjerojatno knjigu nećeš ni pročitati, ma ako je pročitaš što će ti nakon toga (gotovo većina književnosti), kako je možda bolje sačekati da dođe u knjižnice ako baš moraš, a na kraju krajeva, čemu sve to služi. Kupljena knjiga neće baš po sebi zaraditi za sljedeće dvije.

No recimo da je u cijeloj toj bitki pobjedio onaj ćoravi patuljak, knjigu si kupio, prošao si i cijeli feng shui s interijerom, i sad stvarno nešto čitaš. Uf, koliko pripreme za samo jednu knjigu. A mislim da i nismo donijeli sve bitne odluke.

Ima nešto o čemu ljudi kroz ta za masovnu čitateljsku kulturu jedino važna ranija dva stoljeća nisu toliko razmišljali, a sada je stalno u igri čitanja. Često i ključno. Realno, većina nas je ovisna o raznim digitalnim svemirima. Ja jesam te to ima vrlo jasnu genezu između profesionalne (konstantno koordiniranje, motiviranje, informiranje, navlačenje, ogovaranje kroz appove za poruke…, mali bilijun social profila kojima se marketinški bavim…) i osobne znatiželje koja se kod mene odvija konkretno u svijetu tekstualnijih mreža poput Blueskyja, X-a i Substacka. Tako funkcioniram i paše mi iako većini je zeznuto sa svime time biti i čitateljem nečega s papira. Knjige traže pažnju, koncentraciju, određeni oblik fokusa, a imamo ih rijetko. Svakako nije to problem samo za knjige. Dobro je dokumentirano koliko se gledateljsko iskustvo filmova i serija promijenilo jer nam u drugoj ruci nisu kokice nego mobitel, lako i odustajemo od gledanja, a ako nekad želimo nastaviti tu je snimalica… Tu ne znam što bi rekao, a da ne zvuči kao nekakav klišej. Ako vam čitanju knjige smetaju paralelni informacijski i podražajni svjetovi samo nekakva jača osobna odluka ostavljanja svega sa strane na sat, dva može u tome pomoći. To je ok i poštena odluka, sigurno ima pozitivne posljedice.

Kada je o distrakcijama riječ nekima je to već i neka druga knjiga. Ja ne mogu čitati samo jednu knjigu. Uvijek su u nekom opticaju još dvije, tri + neki magazin pa između njih žongliram. Zasitim se određene emocije, teme, stila, ali ne u smislu da bi odustao, nego samo trebam predah. To mi je bila i gamerska logika kada sam bio klinac te nikada ne bi uronio tipa samo u Age of Empires, uvijek bi tu bila i neka FIFA i Quake II i Broken Sword. Strategije, avanture, simulacije, pucačine. Tu logiku imam i s knjigama samo su tu žanrovi sada drugačiji: kulturalna povijest, kreativnost, digitalna kultura, razvoj kulture, urbanizam, stripovi, SF/horori… Zbog svega toga čitanje istog naslova zna i potrajati. Ponekad neki naslov padne u tri, četiri dana, a drugima treba i poneki mjesec.

Mislim da je to ok, a svakako to je i najveća snaga izgradnje osobne biblioteke. I Umberto Eco je nešto govorio o tome kako ga boli briga što većinu knjiga osobne biblioteke nije pročitao. I ima pravo. Osobno preferiram kupovanje, a i mislim da te drži u jednoj zaoštrenijoj situaciji izbora od posuđivanja koje je benigno i nema žrtve nakon što ti se nešto nije svidjelo. Tu je većini najveća tenzija dosta pretjeran strah od “zakasnine” koju svi zovu “kazna”. Bezveze je da se čitanje veže uz uplašenost osim ako je to neki horor.

Tijekom pisanja ukoliko ti pašu fora je imati i neke bilješke. Općenito imam dosta docsova za razne natuknice, više u smislu nekih sirovih, nepročišćenih, trigeriranih misli koje mi pročitano probudi, mobitel je za to sjajan i totalni preporod. No od drugih funkcija mobitela s knjigama jako mi je stran svijet u kojem se tijekom čitanja s knjigama radi cijeli photo session ili pak radnja cijelog reels filmića, još jedna pojava iz svijeta društvenih mreža. Ima stvarno kreativnih i produkcijski jako nabrijanih, svaka čast ljudima, ali neka amaterska i iskrena sirovina mi je draža. Nekakva obična rečenica ili fotka, kakav sirov normalan osvrt bez previše fantaziranja. To je pak vezano uz neki širi splet fenomena iz svijeta komunikacije. Relativno je lijepo, neću reći baš i važno jer ništa više nije važno, i komunicirati o knjigama te i to čini dio čitateljskog iskustva. Sama knjiga je neki oblik komunikacije te je iz te potrebe i nastala. Samo sve je postalo zeznutije.

U eri digitalnog tehnooptimizma od 1994. godine ( pokrenuti Yahoo!, Internet Underground Music Archive (IUMA), Cool Site of the Day HotWired te najvažnije Netscape Navigator) do 2011./2012. godine (“arapsko” proljeće, Facebook izlazak na burzu, kupovina Instagrama, Instagram app za Android, Tinder, Snapchat…) kada je mahom počeo jenjavati ili poprimati mutantski format, pogonsko gorivo svih nadanja i vjerovanja u pozitivne rezultate toga što ćemo svi moći biti digitalni stvaraoci i neumorni konzumenti beskonačnog “dugog repa” bila je premisa kako ćemo jednostavno biti bolji ljudi jer više znamo i razumijemo. Među ostalim - više ćemo i čitati pametne stvari. A onda je krenulo - svatko je oblikovao vlastite digitalne “balone”, iskustva su postala izrazito zaoštrena i osobna, a sadržaj koji je ovladao gotovo sve algoritme postao je hibrid mutiranog “new agea”, geopolitike u Alisi u zemlji čudesa i self-help propovjednika o mindfulness spasenju.

Objavljuje se dosta, naslova u knjižarama ima, dostupan ti je cijeli svijet, ali kroz sve to točno shvatiti što je ok i nije baš jednostavno. I to je možda dobro. Pa ne može algoritam na temelju tvojih ranijih pregledavanja reći kako te poznaje. Vratimo se na onu točku prvog spoja - sami gledamo i biramo što ćemo čitati iako nije uvijek jednostavno. Ta polica, knjižara, to motanje knjige po rukama, svo ono znojenje u raspravi dva spomenuta patuljka… To je ključno, tu se sve dogodi.

Možda nam u svijetu komunikacije o knjigama ono nešto elementarno paše najbolje. Kada smo bili klinci imali smo često dnevnike čitanja - onaj naporni lažni za školu i drugi pravi, kućni u koji bi doista pisali što volimo iz cijelog spektra pop kulture pa ga znali i podijeliti s boljim frendovima. Meni djeluje ok da tako živimo i danas pa i ovaj cijeli substack doživljavam kao digitalnu evoluciju iste potrebe za dokumentiranjem, bilježenjem, dijeljenjem…i naposlijetku, prisjećanjem.

Čitanje je ionako jedna duga staza zaboravljanja pročitanog. Druga tema…

Napomena koga zanima: pregled ožujak/travanj kupljenih knjiga je ovdje, svibanj/lipanj ovdje, cjeloživotni čitateljski pregled ovdje, a osjećaj nakon odpakiravanja Switcha 2 naizgled kao kolizije s čitateljskim svijetom ovdje.