Switch 2 je bolji od Super Coma na Škurinjama 1995. Samo nemaš više dvanaest.

O novim Nintendo šarenim bojama, retro iskustvima i toksičnim jamama od kojih se svi trebaju maknuti

Novi Switch (“duja”) je u rukama. Prvo sam napisao Stitch i mislim se na ovoj fenskoj buri što nema smisla u ovoj rečenici, ali takva je dječja pop kultura danas. Torbe, majice, pernice, a sada i film u kinima. Sve je Stitch. “Tata kupi mi. Tata kupi mi…” Palim ipak Switch.

Ovo je prva važnija igraća konzola koju sam kupio baš odmah po izlasku, isti dan nakon što sam vidio da Belan i HCL.hr radi raspakiravanje. To nekada nije bilo moguće jer konzole ili ne bi bile u prodaji u ovom dijelu svijeta isti dan, ili nisam imao novaca, ili me u tom trenutku “gaming” nije držao…

Na fotografiji: Unpacking normalno na Škurinjama kod stare jer ipak je tamo to sve postalo bitno.

Normalno, gdje je Nintendo tu je i mehanizam nostalgije. A ovaj Proustov 8-bitni kolačić kaže kako mi je prvi dodir s time svijetom bio negdje sredinom devedesetih. Onda na vrhuncu videoteka pa su se ta dva mehanizma super ispreplitala. A kakav je mogao biti tih godina kod nas. Fušeraj i šaneraj. Ako se ne varam Lepi je prvi došao reći kako je u Brodokomercu na Vežici kupio neki stroj za igranje. Mislim, nitko, ali nitko od nas u toj ulici tada nije imao nikakvu konzolu u svojim škurinjskim sobama. Brzo do staraca na žicanje, a kako se uspostavilo da je cijena konzole 100 kuna (Lepi kaže da je 300) to se činilo prihvatljivim. Mislim da je taman završio ili završavao rat. I tako se je pred našom malenom televizijom (stvarno smo imali neku malu televiziju kao glavnu, kao neki portable) pronašlo neko čudo sa Super Mariom. Konzola se zvala Super Com i bila je nekakva valjda tajvanska muljavina na kojoj je bilo kao 1000 igara ili 5000 igara, a realno dvadesetak, mahom od Nintenda. Osim igara koje su bile na njoj druga je prednost bila važnija - primala je “cartridge” od originalnog NES-a. I još važnije - primala je “cartridge” na kojima bi bilo i po deset Nintendo igara. Legalno, sigurno. ;) Glavni distributer svega u Rijeci bilo je nešto šanera i posebno štand “Hercegovca” ispred Robne kuće Ri na kojem si mogao kupiti dres hrvatske reprezentacije i te igre. Logično.

Na fotografiji: Nečija fotka s Njuškala. To je to čudo. Za adapter smo morali paziti da se svako malo stavi i na hlađenje koliko se je pregrijavao.

Svega je potom bilo oko te konzole. I svađa s prijateljima. I beskonačnih sati u pokušajima spašavanja princeze, a svakako možda i najviše vođenja onih raspucanih komandosa u Contri. Bilo je i ucjena - Kompa je negdje maznuo (to je za njega bilo pod normalno) Batmana pa je dolazio kod mene igrati, a kada bi moji starci rekli da mora i svojoj kući ponekad, odnio bi sa sobom i igru. Takav je to bio lik i zato je to i završilo kako je završilo.

Važan update:

Očito živimo potpuno drugi svemir. U ekosustavu smo u kojem se stvari pojavljuju paralelno s najjačim tržištima, sve obavljamo online od kupovine stroja do igara, treba li ti nešto dostaviti tu su skuteri i Nepalci. Za nas u Hrvatskoj sve to posljednjih godina je neviđeno poravnavanje kompasa sa svijetom.

Nešto mi je na social “lajne” upalo i razmišljanja o Switchu 2 od strane drugih Nintendo “geekova” ili onih koji se tako predstavljaju. Ima tu svega, ali baš puno pljuvanja. Hardver je isti, nema novih igara, cijena je previsoka, ekran se ošteti drugi dan, ne vidi se šifra od koda za igre, trgovina probila ekran “heftanjem” računa… Ništa novo za septičke jame zvane “X” i Facebook. (btw. baš sam dobio knjigu The Science of Sewage - What happens when we flush i čini mi se kao bi mogla biti puna metafori za sljedeće tekstove…)

Čudno je to kada odrasli, zreli muškarci kenjaju po novijoj varijanti nečega u što su bili jako ufurani s dvanaest godina. Slično je bilo bilo sa Star Warsima i masakriranjem "Jar Jar Binksa” jer je infantilan (generacija kojoj su Wookie i Ewoksi bili top), pa novim Netflix He-Manom jer je jača uloga žena (to frustrirani odrasli dječaci u pop kulturi ne mogu oprostiti). Sve su to suludi fenomeni i više žaloste jer toliko frustracija i projeciranja nesreće drugima oko ovakvih stvari ne bi trebalo biti. Paralelno i današnje pažnje su disfokusirane, utopljene u gomili sadržaja pa se osjećaj cijenjenja ičega još teže razvija. Kada on nestane, ostat će samo šupljina te je to paradoksalno možda krajnja instanca evolucije konzumerizma. Praznina kupca.

Što se pak digitalnog “balona” tiče njih će se svi normalniji, zainteresirani za stvaranje i neku dobrobit sebe ili zajednice kloniti. Kome treba toliko toksičnosti. A posebno ne djeci.

Switch 2 kao i Nintendo svijet mahom su konzola za mlađu ekipu, često djecu i one kojima je fora ta specifična Nintendo estetika i osjećaj koju oni pedantno godinama razvijaju. Ponekad mi starci to kupimo i sebi za nešto reminiscencije i uranjanja u šareni adrenalin, ali realno to kupujemo djeci čije zadovoljstvo kreativnim proizvodima kao što su igre ni ne treba biti vezano uz vrstu chipa već osjećaj uživljavanja u radnju, identificiranja s likovima, rješavanja problema, uživanja u estetici i priči… Zamišljam kako bi nam uništeno djetinjstvo izgledalo da smo se za naš brižni Super Com opterećivali sličnim glupostima. Stvarno, jedino što nas je brinulo je da se taj glupi adapter ne pregrije…

Uglavnom… (onaj zvuk pucketanja prstima iz Switch trailera).